Izvor: Oxford Handbook of Clinical Medicine (9th ed.)
Autori: M Longmore, I Wilkinson, A Baldwin, E Wallin
Preveo: Rusmir Gadžo, student Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu
Photo: "Woman Near Brown and White Rodent" - Amber Faust | www.littleelise.com
S vremena na vrijeme, zvanična medicinska literatura, počesto suhoparna, izazove zamor. Iz tog razloga mi studenti potražimo osvježenje u nekoj sekundarnoj, najčešće stranoj, sa ljepšim narativom. U jednom takvom djelu, piše da je liječenje ljudi: "Dati dio sebe, pokazati istinske simpatije, vrijednije je od svih lijekova skupljenih u tvojoj farmakopeji - za one koji su preplašeni, ožalošćeni, umorni od života." Ista knjiga, iz koje ću prevesti priču iz naslova, kaže da nema liječenja, tamo gdje ne postoji povjerenje. Naputak o liječenju je u knjigama, umjetnost liječništva, u nama je samima.
Rusmir Gadžo (student), 1. februar 2018. godine
Reciklirajući ovaj članak, pet godina poslije, nakon solidnog iskustva u ljekarskoj praksi, zaključujem: ljudi mnogo više vole liječništvo.
Rusmir Gadžo (ljekar), 1. februar 2023. godine
Nekakav je čovjek posjekao ruku i bijaše prinuđen da zatraži pomoć od svoga komšije. Komšija bijaše ljekar po profesiji, ali je vrata otvorila njegova trogodišnja kćerka. Vidjevši da je povrijeđen i da krvari, uvela ga je u kuću, postavila svoju maramicu preko njegove rane, pritisnula je i posjela ga u najbolju fotelju u kući, podignuvši mu noge. Pomilovala ga je po glavi i nježno tapkala njegovu ruku. Započela je priču o njenom cvijeću, žabici koja živi u njenom vrtu, a nakon nekog vremena je pričala o ocu, koji se ubrzo i pojavio
Otac je povrijeđenoga komšiju za tren oka pretvorio u pacijenta, a onda ga ocijenio kao potencijalno ugroženog, te ga je uputio u "A&E odjel, da postave šavove" (iako komšiji nije bilo jasno šta zapravo treba uraditi). Konačno, došao je do službe za urgentnu medicinu, gdje je na dva traljava šava čekao tri sata. U međuvremenu ga je pregledao student medicine, koji je predložio i antitetanusnu vakcinu (na koju je povrijeđeni pedesetogodišnjak bio alergičan).
Nekoliko dana kasnije, navratio je ponovo do svoga komšije - ljekara. Nije pohvalio njega; ljekara, koji ga je pretvorio u pacijenta; niti bolnicu, u kojoj je pretvoren u objekat na pokretnoj traci; niti studenta, koji je od njega napravio poligon za ispitivanje. Pohvale je imao samo za svoju malešnu njegovateljicu. Njegov istinski liječnik bila je trogodišnja djevojčica, koja ga je uvela u svoj dom, brinula se za njega i dala mu svo vrijeme ovog svijeta, očuvala njegov dignitet. Možemo na hiljadu načina dovesti u pitanje njen instinkt za njegu: mogla mu je još više naštetiti; nije djelovala po principima medicine bazirane na dokazima; ili reći da je bolnica ovim činom postala žrtva svog vlastitog uspjeha! Međutim, treba podsjetiti na ono što je rekao TS Eliot: "U znanju prikupljenom iskustvima postoji tek ograničena vrijednost, u najboljem slučaju" (što se odnosi i na ovaj udžbenik).
Dijete je pokazalo urođeno razumijevanje i prirodno suosjećanje, koje svi mi izgubimo previše lahko, vodeći se naukom, znanjem i čvrstim univerzumom organizirane zdravstvene zaštite.